Spodvala pomoć

Svaka pomoć bez traženja je neka vrsta nasilja.

Kako je nastao tekst?

Poticaj za ovaj tekst sam dobio od jedne osobe koja je željela svojoj kćeri od 24 godine pomoći kuhati rižu, a ona ju je otjerala iz kuhinje i osoba ne razumije zašto.

Osnovna bit komunikacije

Jedina komunikacija koju možemo tako zvati je horizontalna komunikacija. Kad jedna osoba priča, druga sluša. Onda druga priča, a prva sluša. Ako nešto nije jasno, postavljaju se pitanja i uvažavaju odgovori. Ključno je uvažavanje osobe s kojom se komunicira i uvažavanje onoga što je rekla. Svaka druga vrsta komunikacije je nasilje.

Kako često roditelji razgovaraju s djecom?

Česta komunikacija roditelja prema djeci, pogotovo još u vremenu kad djeca nemaju svojih obitelji, je vertikalna. Ja to obično zovem ex katedra. Roditelj nastupa s pozicije višega prava, višeg znanja i mogućnosti i daje, uglavnom, savjete svom djetetu. Često ga i ne sluša i ne čuje djetetovo razmišljanje i potrebe. Nameće djetetu svoje strahove i uzima, kao energetski vampir, energiju od djeteta. U svakom slučaju je dijete u podređenom položaju. Dijete, koje traži svoj prostor u životu, ne pristaje više na takav odnos već traži uvažavanje i horizontalnu komunikaciju. Roditelji, i zbog svojih strahova, nisu spremni pristati na horizontalnu, ravnopravnu komunikaciju. Nastaje konflikt.

Kako je to kod pomaganja?

Slično je i kad netko pomaže. To srećem svaki dan jer hodam ulicama pomoću štapa jer sam slijep. Već sam prije pisao da ljudi u meni ne vide slijepca, već strah od svoje sljepoće. Ljudi mi prilaze na različite načine. U zadnje vrijeme pitaju da li mi mogu pomoći. I to je u redu. Ako mi treba pomoć, ja je zatražim. Međutim, ima ljudi koji mi preko zebre, koju sam prešao već stotinama puta, jednostavno uhvate za nadlakticu i gotovo nose. To je vrlo neugodan osjećaj. Osoba je procijenila da je to dobro za mene i to je napravila. Meni to ne treba i osjećam to kao nasilje, ali nisam spreman svaki put objašnjavati. Jednostavno kažem hvala i odem svojim putem.

Zašto je takav način pomoći nasilje?

To je zato jer osoba procjenjuje što treba drugoj osobi. Svojim razumom i po trenutnoj procjeni jednostavno odluči. Osoba odlučuje što je drugome dobro. Odkuda ona to zna? Niti ne poznaje osobu, već samo na trenutak vidjevši štap odluči da je ona ta koja treba dati pomoć. Odkud joj pravo na to? Tko joj je dao pravo da donosi odluku umjesto mene? Odkuda zna da je to meni potrebno? Odkuda joj pravo da ulazi u moj prostor ne pitajući me i uzima me za nadlakticu i nosi kao da sam vlasništvo?

Ova pitanja koja sam ovdje postavio vjerojatno postavlja i dijete koje je odraslo, a to roditelj ne vidi.

Kad netko pomaže, postavlja se iznad. To je u slučaju kad ne pita da li je potrebna pomoć. Postavlja se iznad i daljnja komunikacija je vertikalna. Osoba je iznad,  a onaj kome se pomaže je ispod. Čista agresija i nasilje. Opet ću navesti iznimke kad osoba koja treba pomoć nije u mogućnosti odlučiti.

Zašto se ljudi tako ponašaju?

Nekima je takav način pomaganja izgovor za povećanje svog ega. Na taj način postaje sam sebi vredniji, bolja osoba. I to sve na uštrb onoga kome se pomaže.

Koja je razlika između nasilja kod pomaganja i plemenitosti kod pomaganja?

Razlika je samo u tome da se pita osobu da li joj treba pomoć, da li pristaje na pomoć i slično. Treba se poštivati volja osobe.

Još koji primjer:

Jedna mi je osoba, kad smo prvi put ručali, počela u mom tanjuru rezati meso da mi olakša konzumiranje ne pitajući me prije toga želim li to ili ne. Osjetio sam se ponižen i u tom trenutku ljut jer, iako sam je u tom trenutku volio, nisam joj dozvolio da čini većeg invalida od mene nego što sam bio. Poslije sam tu istu osobu tražio sitnicu koja je meni bila važna, a ona je nije napravila. Vjerojatno je procijenila da to nije važno. Gledala je na to svojim očima i nije dozvolila da ja imam mišljenje o tome. To je za mene bilo nedopustivo.

Dakle, ako mi i teže ide rezanje mesa u tanjuru od osoba koje vide, želim to sam napraviti jer je tanjur moj i želim u tome uživati. Želim uživati i u težini koja je prisutna.

Sad nešto o drugačijem gledanju na stvar

Išao sam na planinarenje po Velebitu. U nekim trenucima je to bila velika strmina. Ja sam išao iza osobe i držao se za špagu. Na taj način mi je davala samo horizontalni smjer. Bio sam svjestan provalije po kojoj smo išli jer sam čuo glasove onih koji su sišli duboko dolje. Kasnije mi je prišla osoba koja je bila dolje i gledala kako se spuštam. Rekla mi je da mi se divi. Pitao sam je zašto? Rekla je da je vidjela mene koji hodam pomoću štapa i ne vidim, gledala je provaliju, vidjela je opasnost, mogućnost pada, nesreće, strahovala je za mene, a ja sam suvereno išao po rubu provalije. Onda sam joj rekao da je ona vidjela problem, opasnost, a ja sam samo bio svjestan problema, a odmah sam tražio rješenje. Rješenje je bilo jedino što sam vidio u tom trenutku i problem me je interesirao samo utoliko da znam u čemu se sastoji. Ustvari sam od problema napravio zadatak i tražio rješenje.

To objašnjenje je toj osobi postalo jako važno i promijenilo joj je pogled na život što mi je kasnije priznala.

Danas sam išao pločnikom i znao sam da je blizu saobraćajni znak. Neki ljudi su počeli vikati: Pazi!!! Ja sam im rekao da znam da je tu stup i da moram doći do njega, dotaknuti ga štapom jer mi je to orijentir. Onda su me pitali želim li preko ceste? Ne, rekao sam, idem ravno preko ove zebre naprijed i veselo se pozdravivši s njima, suvereno nastavio hodati preko zebre.

Želio sam reći da je moj način gledanja na stvari drugačiji od onih koji vide. Ja ne vidim stup kao prepreku , već kao orijentir. I kad netko gleda na stvari drugim očima, ne može u trenutku reagirati i razumjeti kako se krećemo.

Želim samo naglasiti da svatko od nas ima svoj način gledanja. I zato je potrebno pitati da li možemo pomoći prije nego se odlučimo za akciju.

Kakav je odnos žaljenje?

Žaljenje nekoga je isto tako vrsta agresije jer se onaj koji žali drugoga postavlja iznad njega. I čim je vertikalan odnos, za onoga dolje, kojega se žali, postaje neugodan.

Gdje se može smjestiti pomaganje bez pitanja?

Već sam pisao o tome da je pomaganje drugome bez da ga pitamo dio ega. Na taj način se pokazuje nečiji ego. To ne znači da oni koji ne pomažu nemaju ego. To znači da oni koji pitaju da li treba pomoći uvažavaju druge i ne pokazuju ego na taj način. Oni su uviđavni, ne samo prema toj osobi, već i prema sebi. Na taj način pokazuju pravilan odnos vrednovanja prema sebi. Svako pokazivanje odnosa prema drugima nije to kako izgleda već je to samo pokazivanje sebe, odnosno odnosa prema sebi ili bolje rečeno, pokazivanje kakvi smo ustvari.

Svaka komunikacija prema drugima je samo pokazivanje sebe i svog odnosa prema drugima, a to ustvari znači i svog odnosa prema sebi.

Zašto imamo potrebu isticati i povećavati svoj ego?

Na neki način sebi pokušavamo objasniti da nešto vrijedimo. Taj pokušaj objašnjavanja svoje vrijednosti dolazi iz toga što osjećamo da ne vrijedimo. Osjećaj manje vrijednosti dolazi iz raznih situacija, emocija koje smo osjetili u tim trenucima i svojim odlukama da ne vrijedimo. Na ovaj način, pokazujući i dokazujući sebi svoju vrijednost prema vani nećemo podići vrijednost. Osjećaj manje vrijednosti možemo riješiti jedino rješavanjem i čišćenjem tog osjećaja u sebi.

O čišćenju vlastitih neugodnih osjećaja možete pročitati na www.ivanmodrusan.com , a ako imate dodatnih pitanja, možete se javiti na Modrusan.ivan@gmail.com

 

Komentari 1

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *